| Chapter 10 |
1 | Kad mi je dui ivot omrznuo, nek' mi tualjka poteče slobodno, zborit ću u gorčini due svoje.
|
2 | Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kai mi zato se na me obara.
|
3 | TÓa to od toga ima da me tlači, da djelo ruku svojih zabacuje, da pomae namjerama opakih?
|
4 | Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidi kao to čovjek vidi?
|
5 | Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
|
6 | Zbog čega krivnju moju istrauje i grijehe moje hoće razotkriti,
|
7 | kad znade dobro da sam neduan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
|
8 | Tvoje me ruke sazdae, stvorie, zato da me sada opet račini!
|
9 | Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah će me ponovo vratiti.
|
10 | Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgruam?
|
11 | Koom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i ilama.
|
12 | S miloću si mi ivot darovao, briljivo si nad mojim bdio dahom.
|
13 | Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
|
14 | da pazi budno hoću li zgrijeiti i da mi grijeh ne prođe nekanjeno.
|
15 | Ako sam grean, onda teko meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
|
16 | Ispravim li se, k'o lav me nagoni, snagu svoju okuava na meni,
|
17 | optube nove na mene podie, jaroću većom na mene usplamti i sa svjeim se četama obara.
|
18 | Iz utrobe to si me izvukao? O, to ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
|
19 | bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
|
20 | Mog su ivota dani tako kratki! Pusti me da se jo malo veselim
|
21 | prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
|
22 | u zemlju tmine guste i metea, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."
|