| Chapter 17 |
1 | Prorotvo o Damasku. Gle, prestat će Damask biti gradom i postat će hrpom ruevina;
|
2 | njegovi gradići, dovijek naputeni, bit će panjak stadima; leat će u njima i nitko ih neće tjerati.
|
3 | Izgubit će Efrajim utvrde, a Damask kraljevstvo; ostatku Arama zbit će se to i slavi sinova Izraelovih - riječ je Jahve nad Vojskama.
|
4 | U onaj dan smanjit će se slava Jakovljeva, spast će salo tijela njegova.
|
5 | Bit će k'o kad etelac ito hvata, a ruka mu anje klasje, kao kad se pabirče klasovi u refajimskoj dolini -
|
6 | ostat će samo pabirci; ili kao kad se otresa maslina: dvije-tri uljike sasvim na vrhu, četiri ili pet na granama drveta - riječ je Jahve, Boga Izraelova.
|
7 | U onaj dan čovjek će pogledati na svog Stvoritelja i upraviti oči k Svecu Izraelovu.
|
8 | Neće vie gledati rtvenika, djela svojih ruku, neće vie gledati onoga to njegovi prsti stvorie: aere i sunčane stupove.
|
9 | U onaj će dan gradovi tvoji biti naputeni, kao to bjehu naputeni hivijski i amorejski kad ih ostavie pred Izraelcima, i opustjet će,
|
10 | jer si zaboravio Boga svog spasenja i nisi se spomenuo Stijene svoje snage. Stog' i sadi ljupke biljke i strane presađuje mladice;
|
11 | u dan kad ih posadi, one izrastu, a ujutro procvatu tvoje sadnice, al' propada etva u dan nevolje, u dan boli neizlječive.
|
12 | Jao, buka naroda mnogobrojnih; buče kao to buči more; um naroda koji ume k'o to umore silne vode.
|
13 | ume narodi kao to silne vode umore, al' kad On im zaprijeti, bjee daleko, po gorama razvijani kao pljeva na vjetru, k'o praina u vihoru.
|
14 | Navečer eto straha; prije svanuća vie ga nema: to je sudba onih koji nas plijene i kob onih to nas pljačkaju.
|