| Chapter 64 |
1 | kao kad oganj suho granje zapali i vatra vodu zakuha!
|
2 | Čineć' djela strahotna, neočekivana, silazio si i brda su se tresla pred tobom!
|
3 | Odvijeka se čulo nije, uho nijedno nije slualo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo to činio onima koji se uzdaju u njega.
|
4 | Pomae onima to pravdu čine radosno i tebe se spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, grijeismo, od tebe se odmetnusmo.
|
5 | Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naa k'o haljine okaljane. Svi mi k'o liće otpadosmo i opačine nae k'o vjetar nas odnose.
|
6 | Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima naim.
|
7 | Pa ipak, na si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si na lončar - svi smo mi djelo ruku tvojih.
|
8 | Ne srdi se, Jahve, odveć estoko, ne spominji se bez prestanka nae krivice. De pogledaj - tÓa svi smo mi narod tvoj!
|
9 | Opustjee sveti gradovi tvoji, Sion pustinja posta, i pusto Jeruzalem.
|
10 | Dom, svetinja naa i ponos na, u kom te oci nai slavljahu, ognjem izgori i sve su nam dragocjenosti opljačkane.
|
11 | Zar će se na sve to, Jahve, sustezati, zar će utjet' i poniavati nas odveć estoko?
|