Chapter 11

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte.

Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan.

Sestre stoga poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je."

Čuvši to, Isus reče: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji."

A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.

Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio.

Istom nakon toga reče učenicima: "Pođimo opet u Judeju!"

Kažu mu učenici: "Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?"

Odgovori Isus: "Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta.

Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu."

To reče, a onda im dometnu: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga."

Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će."

No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu.

Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro.

Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!"

Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!"

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu.

Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija.

A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova.

Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući.

Marta reče Isusu: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.

Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti."

Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!"

A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan."

Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.

I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?"

Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!"

Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: "Učitelj je ovdje i zove te."

A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu.

Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela.

Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.

A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: "Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro."

Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen

upita: "Kamo ste ga položili?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i pogledaj!"

I zaplaka Isus.

Nato su Židovi govorili: "Gle, kako ga je ljubio!"

A neki između njih rekoše: "Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?"

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen.

Isus zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan."

Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?"

Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao.

Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao."

Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!"

I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!"

Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini.

Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: "Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja.

Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!"

A jedan od njih - Kajfa, veliki svećenik one godine - reče im: "Vi ništa ne znate.

I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!"

To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod;

ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.

Toga dana dakle odluče da ga ubiju.

Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.

Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste.

Iskahu dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: "Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan?"

A glavari svećenički i farizeji izdadoše naredbu: ako tko sazna gdje je, neka dojavi da ga uhvate.